Letter to a StrangerSenka MarićCamden Town, London

Muškarcu Kojeg Sam Povukla Na Ulici

Letter to a StrangerSenka MarićCamden Town, London
Muškarcu Kojeg Sam Povukla Na Ulici

Read this essay in English here.

Bio si u zimskom kaputu. Haljina na meni je tanka, ljetna. Blagi povjetarac na golim nogama. Kada se vratim u taj trenutak, ne osjećam težinu odjeće.

Tvoj kaput je siv, načinjen od debelog štofa. Znam. Dodirula sam ga. Izašla sam iz stanice Camden Town, ispljunuta iz podzemnog hodnika, okružena užurbanim tijelima. Stajao si ispred mene na pješačkom, čekao na semaforu na Kentish Town Roadu. Bila je gužva. Sigurno nedelja. Nedeljom je na Camdenu najveća gužva.

Ne znam zašto sam taj dan išla u Camden Town. Ne sjećam se. Sa mnom je bio Srđan, moj prijatelj. Srđan je uvijek bio sa mnom. Moja spona s mjestom iz kojeg dolazim, garancija stabilnosti. Moguće je da smo pošli prošetati po pijaci, pokušati da nađemo nešto jeftino ili popijemo kafu, tokom koje ću mu pričati o još jednoj propaloj ljubavi. O tome da me niko ne voli dovoljno, onoliko koliko mi treba, da ne postoji niko ko može da me zagrli toliko čvrsto da će nestati sve što boli.

Život u Londonu je davni život, više se ne čini stvaran. Dvadeset i kusur godina, poredanih jedna do druge. Na kraju tog niza sam ja, djevojčica. Došla sam u London sama sa devetnaest. Sedam londonskih godina su bile godine boli. S dvadeset i šest, 1997. vratila sam se u rodni grad. Mostar. Bosna i Hercegovina. Kući. Rat je završio.

Kuća više nije postojala. Ne kuća kao takva, dvospratnica u kojoj sam odrasla, kućne biljke kraj prozora, različite vrste paprati i jedan fikus, benjamin. Kristalne čaše u staklenoj vitrini, servis za dvanaest osoba, za specijalne prilike. Moja soba, ispunjena knjigama. Kada ležim u krevetu, prozor uokviruje munaru jedne džamije, razgranatu košćelu i zvonik jedne crkve. Nebo je uvijek plavo. Blještavo plavo. Čini se čak i noću. Ništa od toga više nije postojalo. Kuća, kao mjesto kojem pripadam, na to sam mislila. Zauvijek sam ostala rastočena između dvije adrese, bez mogućnosti da ijednoj pripadam.

Da me je neki drugi razlog otjerao u London na pragu dvadesetih sve bi bilo drugačije. Ne bih se ujutro budila s težinom u želudcu. Uvečer se uspavljivala plačem. Izlazila bih u noćne klubove, zaljubljivala se s lakoćom, bez potrebe da se pojavi neko ko će me spasiti. Konobarisanje po restoranima, šegrtovanje po frizerskim salonima—sve to bi bilo usputno, tek jedna stanica do stvarnog života. Neupitnog i ugodnog. London bi bio mladalačka faza, pulsirajući grad koji postoji samo za moju zabavu.

Na semaforu je bilo crveno. Nisam gledala u tebe. Do tog trenutka nisam te ni primijetila. Zaposlena razmišljanjem zašto me on, taj neko, nije nazvao kada je rekao. Ili, ako je nazvao zašto nije rekao ono što je trebalo da kaže. Nešto čime će me ugrijati, natjerati da zaboravim sve što je loše. Riječima istisne strah, uvjeri da ljubav može dati potpuni zaborav. Tijela koja se utiskuju, silno i nezasitno, dok sve drugo ne prestane da postoji. Sjećanje, prošlost, riječ “rat” koja je prepolovila život na dva nepoveziva dijela, raseljenost, ja, strankinja u jeziku u kojem se nikada ne uspijevam izreći do kraja, biti duhovita, biti ja, iščekivanje vijesti na televiziji, udari granata šire rupu u stomaku, ramena nikada više neće biti uspravna, povijena prema naprijed zauvijek bezuspješno pokušavaju da zaštite, budućnost nepouzdana, neizvjesna, nezamisliva, nepostojanost identiteta, odgovor na pitanje ko sam ja, gdje pripadam, pripada li išta zaista igdje? Zadatak drugog tijela je jedino jasan, neupitan—treba sve to da uguši, zaustavi.

Stajali smo i čekali. Automobili su zujali ispred nas. Tada si zakoračio. Iz prvog reda, na cestu. Toga se, kao i onoga što slijedi, sasvim jasno sjećam. Pokret je morao doći istovremeno. Moja ruka i tvoja noga. Da sam samo vidjela, ne bih stigla na vrijeme. Osjetila sam. Krenuli smo u istom času. Moji prsti su na tvom kaputu. Desna ruka hvata rukav. I sada mogu osjetiti štof. Vuneni, mekani, neravnine u tkanju. Kosa ti je sijeda, raščupana. Lice ti ne vidim. Imaš oko pedeset godina. Možda više. Možda i svega četrdeset. Teško je reći iz tvog potiljka. Kaput ti sakriva tijelo. Vjetar je blag, topao. Moralo je biti ljeto. Ljudi oko nas su u majicama kratkih rukava.

Povukla sam te naglo, jako. Ne znam otkud mi tolika snaga. Automobil je proletio, blago te očešao. Zateturao si unazad, povučen mojim trzajem. Nisi se okrenuo da me pogledaš. Ništa nisi rekao. Isti trenutak upalilo se zeleno i ljudi su krenuli naprijed. Masa me gurala. Nisam se okrenula da te pogledam. Osjetila sam da si ostao na mjestu na koje sam te povukla. Nisi krenuo s nama, dalje.

“Ne znam šta sam taj dan uradila na toj ulici. Da li sam se uplela u tvoju jedva sakupljenu snagu i vratila te tamo gdje ne želiš da budeš? ”

Naredni trenutak sam na drugoj strani ulice. Ispred mene je izlog. U staklu izloga ja. Sitna, mršava. Imam svega četrdeset i sedam kila. Crvena haljina s bijelim cvjetićima visi na meni. Čini da izgledam još mršavija. Kosa je loše obojena kućnom farbom. Žuta. Lice je blijedo, upalo. Tamni podočnjaci. Moglo bi me se smjestiti na bilo koji kamion koji razvozi izbjeglice diljem Evrope. Figura se u potpunosti uklapa u potresni snimak s večernjeg dnevnika. Bosnian girl. Pitam Srđana da li je vidio.

“Šta? Ništa nisam vidio.”

“Pa, gdje si gledao? Taj čovjek. Povukla sam ga.”

Smije se.

“I dotle smo došli, da iz čista mira vučeš ljude po ulicama.”

“Ne seri, pokušao je zakoračiti.”

Okrećem se. Ulica je zatrpana ljudima, ne mogu da te vidim.

“Ništa nisam vidio,” kaže. “Hajde, pije mi se kafa, nisam je jutros popio.”

Krenem za njim. Još koji put se okrenem. I dalje te ne vidim. Ljudi su poludjeli mravi, rastrčani na sve strane.

Narednih mjeseci sam nekoliko puta išla na Camden. Pokušavala da te nađem. Ne znam zašto sam to radila, i da li bih ti išta rekla da sam te našla. Trebalo mi je da se uvjerim da si živ. Da saznam da li si dobro. Da li si bio dobro prije tog koraka. I nakon njega.

To je ono što sam mislila prvo vrijeme. Poslije ću početi da se pitam da li sam imala prava da te povučem nazad.

Postoji ta šuma. U Japanu. Aokigahara. Poznata je kao drugo mjesto na svijetu po broju samoubica. Prvo je Golden Gate Bridge u San Franciscu. Tako barem kažu statistike. U dokumentarnom filmu o Aokigahari je čovjek koji se zove Asuza. Hoda šumom u potrazi za samoubicama. Kada naiđe na jednog od njih—obično zatvorenog u mali šator za jednu osobu, u kojem pokušava odlučiti da li su mu to posljednji dani na zemlji—Asuza ga pozdravi, poželi mu da bude dobro, kaže mu da razmisli. Ne zove policiju. Ne pravi dramu akcije spašavanja. Ne hvata za rukav i ne vuče. Ostavlja mu dostojanstvo da sam odluči o svom životu.

Ne znam šta sam taj dan uradila na toj ulici. Da li sam se uplela u tvoju jedva sakupljenu snagu i vratila te tamo gdje ne želiš da budeš?

Naravno da postoji mogućnost da si bio zamišljen, odlutao u mislima, nesvjestan svega što se dešava oko tebe jednostavno zakoračio, bez ikakve želje i namjere da sve završiš tu. Ne čini se tako. Ni u jednom trenutku nisam to povjerovala.

Na toj ulici su bila samo tijela—djevojka koja nestaje u crvenoj haljini i čovjek u sivom kaputu, na ljetni dan. Šta sam ti otela? Šta sam ti dala? Vjerovatno ono što je meni trebalo. Nečija ruka da me povuče naglo, vrati u sigurnost.  

O AUTORU

senka marić.jpg

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela.

Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. 

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

*

Read Senka’s “Behind the Essay” interview in our newsletter.

Letter to a Stranger
To the Anesthesiologist
To the Anesthesiologist

"I can’t remember your name — was it Karl or Mattias? Or neither? It got lost as each person in identical green scrubs and hairnets announced their names one by one, swarming around my bare body under the cold white lights of the operation theatre. Midwives, obstetrician, surgeon, nurses, anesthesiologist. They blurred as I swung my legs over the side of the hospital bed, hunching my back as you instructed, maximizing space between the vertebrae of my spine for the puncture: failed epidural out, spinal block in. I knew the consequences of even a millimeter too far to the left or the right. I exhaled surrender, hoping you had good aim."

To the Silver-Haired Runner
To the Silver-Haired Runner

"You’re running, and I’m running, too. You run in black shorts, black tank, unremarkable shoes—nothing bright or flashy, not the hot magenta or neon green favored by most runners on this path, including me. But the true marvel is your hair, that long silver rope swinging down your back, keeping time with every footfall. Sterling as the sun strikes it, not coarse or fine but wavy as cursive, the occasional strand coming loose from its bind, clinging to your forehead like a circumflex hovering above a letter."

To the Girl Who Never Made it to Norwich
To the Girl Who Never Made it to Norwich

“In Norwich, I walk towards the market on a path I’m not familiar with. Occasionally, I check Google Maps to guide me. I’ve been here for only two weeks, the geography of the city has not yet been imprinted into my mind, and I suffer whenever I’m on new paths. I’m also suffering from how cold it is. I’m wearing a new thermal coat over a sweater and gloves because without them I would freeze. This is my first time experiencing such cold and I cannot believe how most of my thoughts and actions are organised into preventing the frigidness.”

To the Child I Could Not Help
To the Child I Could Not Help

“It’s not often that a glass smashes. But it happens. At home, in a restaurant, at a party. And when it does, whether in a gay bar in New York’s West Village or in the kitchen of a family home in a Lahore suburb, it is followed immediately by a momentary silence.”

To My Fruit Vendor
To My Fruit Vendor

“You were well known in our house. You first opened your shop in early 2012, and my grandfather often stopped by to stock up on oranges and mandarins. He liked to make my grandmother, my brother, and I freshly squeezed orange juice every morning.”

To the Mother Who Lost Track of Time
To the Mother Who Lost Track of Time

“You were a young woman, freshly turned mother. Like me, a postpartum mama prone to pushing our babies strapped to the swing, pushing and pushing, days in and days out, our minds unhooked from our bodies. It would be years before I’d hear of you, read about you on the news.”

To My Brother’s Ghost
To My Brother’s Ghost

“You lived for three days.

When I was eight, I found an “It’s a boy!” card in our dad’s roll-top desk. A drawing of a bonny baby boy holding a blue balloon. I asked our mother about the card, even though I knew I shouldn’t have. She lit her tenth cigarette of the day and said I’d upset her. After that day, little brother, your story was revealed over what felt like days, but could have been hours or years. It is hard to be sure.”

To the Father on the Bicycle
To the Father on the Bicycle

“I wish you knew how wonderful it was seeing you every other morning through foggy glasses and cold-stung eyes, passing each other on our bicycles along Camino de la Laguna, each of us on our way to work.

Sometimes you had your son with you, swathed in the warmest clothes, your left hand wrapped around his little body, his head rested against your chest as he stood on the cross bar of your rusty green bicycle. The two of you were Madonna and Child, your binnies forming radiant halos. As you rode past, you’d raise your hand off the handle bar and nod, and I would always shout “Rasta!” through my mask because, as embarrassing as the memory is now, it is what felt natural to say to someone who looked like me and whose hair, dreadlocked and tied at the back, looked like mine. Our encounters warmed even the coldest mornings in Cajicá. “

To the Border Guard in Ceuta
To the Border Guard in Ceuta

“You were young too, not much older than I was. You, a Spanish guard with dark eyes; me, a blond American girl barely twenty-three, together on the worst night of my life. 

I was the passenger in an old red Opel car that was stuffed with 32 kilos of hash. But, of course, you didn’t know that.’”

To the Portrait of Anonymous Kisses
To the Portrait of Anonymous Kisses

“Nearly two dozen disembodied mouths are kissing one another, rendered in black on a white background. They surround a handwritten quote from a Dexter Palmer novel: ‘So if it mattered that a kiss meant something in your head, and everybody had a different idea of what a kiss meant and no one had the same idea, then every time any two people kissed each other they’d be lying to each other.’”